Tifusari

(1950)

Poema "Tifusari" uvrštena je u zbirke pjesama "Pijetao na krovu" (1950.)

©   Copyright: graphic arts, animation & design by Carmen Ezgeta

[ Jure Kastelan ]

Back     Next

| PAGE 1 (Poezija - Poetry) |  PAGE 2 (Poezija - Poetry) | PAGE 3 (Poezija - Poetry) | PAGE 4 (Poezija - Poetry) |

| PAGE 5 (Poezija - Poetry) | PAGE 6 (Poezija - Poetry) | PAGE 7 (Poezija - Poetry) |

| Index: A - I (Poezija - Poetry) |  Index: J - Q (Poezija - Poetry) |  Index: R - Z (Poezija - Poetry) |

|  Poets & Poems  - pjesnici i pjesme   [ abecedni popis pjesnika (djelomican popis) ] |

|  zaustavite RAT - stop the WAR (poezija - poetry) |

|  Please Sign My GuestBook |  View My Old GuestBook |

|  Carmen Ezgeta  (ponesto o meni - something about me) |

|  Sto je novo...?! - What's New...?! |  Logo |  Home |  Exit |

Jure Kastelan

(1919 - 1990)

1.

 

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Svaka
ide
svome
grobu.

Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.

Svaka ide svome grobu.

 

2.

 

Hoce li ikad ovom stazom proci
nebo siroko, oko puno srece?
Da li ce briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljece?

Hoce li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili ce snjegovi u mrkloj tisini
zamesti rijeci, tragove i pute?

 

3.

 

Vijavica. Vjetar vije.
Covjeka ni vuka nije.
— Ognja, ognja —
kosti vriste.
— Zvijezde, zvijezde —
oko iste.

Zvale mracne, vecerat ce
moje prste i mozdjane...

Vijavica. Vjetar vije.
Covjeka ni vuka nije.
— Ljudi mili, braco, ljudi...
U tisini
gluvi korak
izmoreni.
Slusam rijeci
u ognjici.

— Druze...
— Druze...

Rukom hvatam ladnu ruku.

Idem
nijem
u koloni.

 

4.

 

Ne zbori noc.
Tisina bez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.

Oj, Cetino, moje selo ravno
kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori noc.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem celu
klija.

Ne zbori noc.
Za gorom
smrt
nozeve kuje
i jama — mjesina
nozdrve nadima:
pozare
i vjesala
bljuje.

Oj Cetino, moje selo ravno

Ne zbori noc.
bez jutra
i bez krila
jos zadnju rijec
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.

 

5.

 

Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? Cuj noc kad vatre u sumi planu.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
Kad pjesme umiru, ti sto si ljubav sama,
ko divlja ruza na putu, ko rasirena krila.

Kad pjesme umiru, ti sto si ljubav sama,
hoces li umiruci zivu ljubav dati
sto prkosi smrti i celik prelama?

Hoces li umiruci zivu ljubav dati
sto u svakom srcu iznova se radja,
hoces li glasom zore u noci zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi zivima pozdrav,
prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu sto ne gine; sloboda, sloboda.

 

6.

 

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz celo druga moje celo gori.
U pozaru ludom kad se pamet mraci
osvetom jos jacom, ljubav progovori.

Kolona ide. U groznici rastu
goleme sume suncem rascvjetane.
U mraku cujem zive razgovore,
Ocima zivih gledam nove dane.

Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove rijeci nikad necuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.

Rodjena zemljo, nisam te doceko,
nego u gunju, usljiv, sav od rana,
nemocan, zguren, jedva korak vucem —
i zato si jace u me urezana.

Od cela do cela samo vatra gori.
Glad i oganj zedne usne pruza
za kapljom vode. Tmina oci steze,
i sto smo blize zori noc postaje duza.

Korak po korak. Smrt u jarak baci
covjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
I nasi mrtvi još se jace bore.