Jure Kastelan

(1919 - 1990)

© Carmen Ezgeta

                  1.

                   

                  Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
                  Smrt su stope moje.

                    Smrt do smrti. Smrt do smrti.
                    Smrt su stope moje.

                  Svaka
                  ide
                  svome
                  grobu.

                    Svaka ide svome grobu
                    ko izvori
                    svome
                    moru.

                  Svaka ide svome grobu.

       

      2.

       

      Hoce li ikad ovom stazom proci
      nebo siroko, oko puno srece?
      Da li ce briznuti frule i izvori
      i cvrkutati jutra u proljece?

        Hoce li stope ostati na zemlji
        i prkositi krvlju utisnute
        ili ce snjegovi u mrkloj tisini
        zamesti rijeci, tragove i pute?

             

                          3.

                           

                          Vijavica. Vjetar vije.
                          Covjeka ni vuka nije.
                          — Ognja, ognja —
                          kosti vriste.
                          — Zvijezde, zvijezde —
                          oko iste.

                            Zvale mracne, vecerat ce
                            moje prste i mozdjane...

                          Vijavica. Vjetar vije.
                          Covjeka ni vuka nije.
                          — Ljudi mili, braco, ljudi...
                          U tisini
                          gluvi korak
                          izmoreni.
                          Slusam rijeci
                          u ognjici.

                            — Druze...
                            — Druze...

                          Rukom hvatam ladnu ruku.

                            Idem
                            nijem
                            u koloni.

         

        4.

         

        Ne zbori noc.
        Tisina bez utvara.
        Nijemo
        bez glasa
        u meni
        mrtvac progovara.

          Oj, Cetino, moje selo ravno
          kud si ravno kad si vodoplavno

        Ne zbori noc.
        To majka ruke
        nad mojim snom
        nad svojim sinom
        savija
        i njena crna
        crna
        kosa
        ko san
        na mojem celu
        klija.

          Ne zbori noc.
          Za gorom
          smrt
          nozeve kuje
          i jama — mjesina
          nozdrve nadima:
          pozare
          i vjesala
          bljuje.

        Oj Cetino, moje selo ravno

          Ne zbori noc.
          bez jutra
          i bez krila
          jos zadnju rijec
          i zadnji pozdrav
          smrt mi je
          ostavila.

           

                          5.

                           

                          Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
                          otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
                          sav od svitanja? Cuj noc kad vatre u sumi planu.

                            Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
                            U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
                            sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

                          U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
                          Kad pjesme umiru, ti sto si ljubav sama,
                          ko divlja ruza na putu, ko rasirena krila.

                            Kad pjesme umiru, ti sto si ljubav sama,
                            hoces li umiruci zivu ljubav dati
                            sto prkosi smrti i celik prelama?

                          Hoces li umiruci zivu ljubav dati
                          sto u svakom srcu iznova se radja,
                          hoces li glasom zore u noci zapjevati?

                            Ako panem u mraku, prenesi zivima pozdrav,
                            prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
                            pjesmu sto ne gine; sloboda, sloboda.

             

            6.

             

            Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
            Uz celo druga moje celo gori.
            U pozaru ludom kad se pamet mraci
            osvetom jos jacom, ljubav progovori.

              Kolona ide. U groznici rastu
              goleme sume suncem rascvjetane.
              U mraku cujem zive razgovore,
              Ocima zivih gledam nove dane.

            Gledam jezera prozirna i mirna,
            vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
            i nove rijeci nikad necuvene,
            ljude u kraju znanom i dalekom.

              Rodjena zemljo, nisam te doceko,
              nego u gunju, usljiv, sav od rana,
              nemocan, zguren, jedva korak vucem —
              i zato si jace u me urezana.

            Od cela do cela samo vatra gori.
            Glad i oganj zedne usne pruza
            za kapljom vode. Tmina oci steze,
            i sto smo blize zori noc postaje duza.

              Korak po korak. Smrt u jarak baci
              covjeka i konja. Za me nema zore,
              ali i u smrti mi smo partizani
              I nasi mrtvi još se jace bore.

Jure Kaštelan