© Copyright Carmen Ezgeta

                                     Prerano sam se rodio za radovnusnosti zemlje.
                               S vijekom moje duse umrle su gatke.
                           Nasao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
                      i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje.

                       

Naucio sam se ljubiti stvari sitne i nevazne.
I malenkost me o bitnom caru uci.
Ja cijenim casu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muci.

 

               Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
         i nejasnocu, sto je sunce od jasnoce.
     Moja rijeka tece strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuce, zle rijeci i sve zloce.

 

Od mene pocinje era koja jos ne poce.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobisne ploce,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

 

                                     Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
                               jer suvise je strastan naslijedjeni Adam.
                           I moja usna sla
                      sni eter sisa,
                      na crni usud nikad se ne jadam.

                       

Jos cu na kraju voljeti vrline
i pravi covjek mene ce da divi.
Jer gade mi se pljuvacke i sline
i shvacam kad se prijateljski zivi.

 

               Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
         Prekuzio sam gnjev na vjerolomstvo.
     Prostosrdno se cudim vandalizmu.
Ja bivam mladji. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!